Vinagorska župa po svom je postanku među mlađima u Hrvatskom Zagorju. Područje koje zauzima nekad je spadalo pod Župu Desinić, od koje se Vinagora odvojila 1790. godine. No ona je kao mjesto pobožnosti nekoliko stoljeća starija. To je područje inače pripadalo ratkajskom velikotaborskom vlastelinstvu, a bilo je vinorodno od davnina. Otud mu i ime Vinagora.
Već u 16. stoljeću na vrhu vinagorskoga brijega stajao je Marijin kip kojega su nazivali Majka Božja Vinagorska. Težaci su u predahu između poslova dolazili pred njega pomoliti se i počinuti. Da kip ne bi stradao od vremenskih nepogoda, načinili su mu krović koji ga je donekle zaštitio. Na molitvu i štovanje Majci Božjoj Vinagorskoj počeli su dolaziti i ljudi iz udaljenijih krajeva i iz viših staleža. Uskoro se pronio glas o njenoj čudotvornosti. Ratkaji su umjesto improviziranog krovića sagradili kapelu i kip Majke Božje stavili u nju. Već tada se o Vinagori govorilo kao o hodočasničkom mjestu pa je 1652. g. vinagorska kapela ovjekovječena na jednom bakrorezu ispod kojeg stoji latinski i njemački tekst koji u prijevodu glasi: Prava slika Bl. Dj. Marije Vinagorske čudotvorne u kraljevini Hrvatskoj od g. 1652.
Glas o čudotvornom kipu i novom marijanskom prošteništu proširio se daleko izvan Zagorja, po Štajerskoj, Prekomurju i u Zagrebu.
Ubrzo je kapela postala premala pa su dograđene dvije pobočne kapele, kapela sv. Valentina i kapela sv. Trojstva. Tako je ona dobila oblik križa i svoj današnji izgled i veličinu.
Kao kapelu desinićke župe  nju je 10. rujna 1713. g. posvetio senjski biskup Adam Benedikt Ratkaj, odvjetak velikotaborskih Ratkaja. Spomen posvećenja slavi se otad svake godine u nedjelju po Maloj Gospi. Vinagora se u 18. stoljeću još jače razvijala kao proštenište o čemu možemo čitati u Knjizi zagovora Majci Božjoj Vinagorskoj utemeljenoj 1736. godine.
Najvažniji događaj u starijoj vinagorskoj povijesti zbio se 1790. g., tri godine prije smrti zadnjeg muškog člana obitelji Ratkaj, dakle izumrća hrvatske grane toga slavnog plemićkog roda. Vinagora je, naime, te godine postala samostalna župa, a crkva Marije Vinagorske župna crkva. U novoosnovanoj župi našlo se dvanaest sela izdvojenih iz desinićke župe.
Prvi vinagorski župnik bio je Stjepan Zagvozda; on je prije toga i svoju mladu misu kao domaći sin odslužio na Vinagori, a župničko mjesto dočekao je kao kapelan desinićke župe. Bio je vrlo poduzetan, otkupio je nešto zemlje oko crkve, osnovao groblje i započeo radom u ondašnjoj školi.
Drugi župnik bio je Mihael Lacković. On će u spomenici vinagorske župe ostati zabilježen kao graditelj crkvenih arkada, cinktora oko crkve. Kule s kapelama sv. Florijana i sv. Roka postojale su već prije toga.
Treći župnik zvao se Nikola Crnogaj. Njegove zasluge su gradnja vinagorske školske zgrade koja je očuvana u izvornom obliku do danas, i gradnja župnoga dvora. Tada je proštenište dobilo svoj konačni izgled i on u glavnim crtama ostaje nepromijenjen do danas.
Četvrti župnik bio je Benko Kešer poznat kao veliki šaljivdžija.
Nakon njega na toj je službi Ivan Jakovina rodom iz zaprešićkoga kraja. Bio je poznati govornik. Zvali su ga “zagorski Ciceron”; još važnije je da su mu dvije teološke rasprave bile priznate od Svete Stolice. Kao takav prijateljevao je s hrvatskim metropolitom Josipom Jurajem Strossmayerom. Bio je također član Ugarsko-Hrvatske vlade. Nesumnjivo najsnažnija pojava u povijesti vinagorske župe.
Za Jakovininog župnikovanja dogodila se u zadnju nedjelju mjeseca listopada 1892. g. strašna nesreća: prema predaji nju su za vrijeme proštenjske mise, na kojoj je bilo veliko mnoštvo naroda, izazvali džepari. Nagovorili su jednu ženu da počne vikati: “Toranj se ruši!” To se doista tako činilo svima koji su okrenuli pogled prema tornju jer su u njegovoj pozadini brzo prolazili nebeskim svodom oblaci. Nastala je neopisiva zbrka i strka u kojoj je smrtno stradalo četrnaest ljudi.
Nakon tog događaja proštenište je, kao što je zabilježio kroničar, počelo nazadovati.
Stari župnik je 1929. g. odstupio u dobi od devedeset godina te je iduće godine preminuo. Pokopan je na zagrebačkom groblju Mirogoj.
Na dužnost upravitelja župe došao je tada Ivan Vukina porijeklom iz Rozge, također iz blizine Zaprešića.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

On će svim silama nastojati povratiti stari sjaj vinagorskom prošteništu. Župom je upravljao petnaest godina, od 1929. do 1945. godine i za sobom ostavio neizbrisiv pečat. Veliki su njegovi uspjesi u župničkom i pastoralnom radu, u podržavanju naslijeđenih i osnivanju novih vjerskih i kulturnih udruga te u mnogim akcijama koje su poboljšale svakidašnji život i standard župljana.
Od 1932. g. redovito je izdavao časopis Glas s Vinagore, kasnije preimenovan u Glas Majke Božje Vinagorske u kojemu je bilježio sve svoje akcije, ali i sva druga zbivanja u župi i oko nje.
Velike su njegove zasluge gradnja sirotišta za djecu, gradnja samostana, dovođenje časnih sestara, gradnja ceste do Vinagore, otvaranje pošte i uvođenje telefona ... Planovi su bili još ambiciozniji: gradnja vodovoda i hidrocentrale, gradnja zračnog lječilišta i razvoj turizma.
Župljanima je snažno podigao moral i vjeru.
U ratno je vrijeme podigao svoj glas protiv bezvjerstva i vlasti zasnovane na tim principima. Izazvao je reakciju partizana koji su u lipnju 1944. g. osvojili Vinagoru, no uto se digao goloruki narod u zaštitu svoga župnika. U pratnji petstotina župljana Vukina je nakratko napustio Vinagoru, ali se ubrzo, po odlasku partizanske jedinice vratio u župni stan. Na službi je u krajnje nesigurnom vremenu bio još godinu dana, a tada je otišao u emigraciju u Italiju otkuda se vrati narušena zdravlja 1972.g. a 26.5.1978.   godine je umro te je pokopan na vinagorskom groblju.
Za Vinagoru i njegove nasljednike na mjestu upravitelja župe nastalo je mućno vrijeme poraća u kojemu su zajedno s vjernicima proživljavali teške trenutke. Prvi poslijeratni župnik bio je Augustin Holi rodom iz Sv. Ilije kod Varaždina. On ubrzo odlazi na dvogodišnje odsluženje vojnog roka pa ga mijenja domaći sin Drago Jagodić iz Pavlovca. Holi se vraća i na službi u Vinagori je do 1961. godine kada dobiva premještaj u Zagreb u Župu sv. Josipa na Trešnjevci. Bio je savjestan i marljiv župnik te je strpljivo nosio težak teret pastoralnog rada i upravljanja župom u poraću, u vremenu nesklonom crkvi i vjeri, i bez ikakve sustavne društvene moralne i materijalne potpore.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Po Holijevom odlasku nakratko je župnik Vinagorčan Stjepan Vnučec; nakon godinu dana, 1962. g. zamjenjuje ga Filip Gajski, a njega 1968. g. Josip Belavić rodom iz varaždinskoga kraja. On će župom upravljati dugi niz godina, do 2004. g. kad odlazi u mirovinu. Župni život za njegovo vrijeme, unatoč nepovoljnim društvenim uvjetima bio je stabilan, pastoralna služba i administriranje pedantno, a održavanje crkvenih objekata u skladu s mogućnostima - dobro.
Od 2005. g. do danas na župnom kormilu Vinagore je još jedan “Varaždinac”, vlč. Ivan Bogdanović. Uz vinagorsku na upravljanje mu je povjerena i marinška župa.
Za sada se dobro nosi s ovim “povećanim opsegom poslova”.

 

Boris Krizmanić, prof.