Kapela u Sopotu
Najstarija građevina koja se nalazi u Sopotu je kapela sv. Mihaela. Godina izgradnje nije poznata, no pripada vrsti kapela koje danas imaju izgled građevina iz 17. stoljeća, a pojedini dijelovi upućuju na to da mogu biti starijeg podrijetla. U prilog tome govori vizitacija iz 1664. godine nastala prilikom kanonske vizitacije arhiđakona zagrebačkog Krištofora Kupinića.
Smještena je u sredini Sopota, na uzvisini, te se može reći da dominira nad cijelim selom.
Kapela je prvo pripadala župi Desinić, do osnutka župe na Vinagori, a gdje pripada i danas. No postoji i teorija da je to u početku bila župna crkva (. . . “et dicitur fuisse olim Parochialis – antiquissima”). Ostaci groblja, odnosno kostura koji se tu mogu naći govore nam tome u prilog. Prilikom izgradnje vodovoda 1970. godine mještani su naišli na mnoštvo kostiju koje se nalaze zakopane uz crkvu.
Ima četverougaono svetište sa susvodnicama, do njega je sakristija, a uz glavno pročelje toranj sa satom, šiljatom kapom i zazidanim prolazom kod glavnog ulaza. Donji dio građen je od velikih klesanaca, te ima istaknuti kamen “sokl” kako to bijaše uobičajeno na srednjovjekovnim građevinama. (Da bude olakšan studij građevine, nikako nije uputno taj dio prežbukavati). Na krovu nad svetištem lijepi je monogram IHS u vibrirajućim zrakama od kovana željeza, a na kapi zvonika križ. Nekad su se tu nalazila tri zvona od kojih je jedno bilo iz XVIII. stoljeća napravljeno u tvornici Baltazara Schneidera u Celju.
Ta su zvona i zvona iz vinagorske crkve u vrijeme I. svjetskog rata pretopljena. 1936. godine nabavljena su dva nova zvona, jedno veće od 350 kg i drugo manje od 70 kg. Zvona su dopraćena uz veliko slavlje osmog svibnja na blagdan ukazanja sv. Mihaela - Miholjice. Kumovi zvona bili su Zlata i Mirko Kovač. Unutrašnjost sačinjavaju skladni ansambl tri oltara iz 17. st. Glavni oltar sv. Mihovila arkanđela tektonskog je ranobaroknog tipa s tordiranim stupovima, zasnovan tako da ima dubinu. I arhitektura i kipovi su iz posljednje četvrtine 17. st., a naknadno su mu dodana krila s akantusovim listovima. Lijevi, još komponirani, šareno obojeni oltar sa slikom Pieta, sa stupovima opletenim lozom i s manirističkom ornamentikom, isprva je bio posvećen sv. Jurju.
Dali su ga oko 1664. podići – kako to poručuje dugi zapis – zagrebački kanonik Mihajlo Friščević i Katarina Galjuf, udovica Jurja Friščevića. Plošno je zasnovan, te ukrašen renesansnim i manirističkim ornamentima. Drugi je pobočni oltar sv. Pavla, također iz vremena oko g. 1664. On potječe – kako je to već spomenuto – iz Kapele sv. Pavla, filijale župe Desinić, koja je ukinuta g. 1771, a njezin je pribor prenesen u Crkvu sv. Marije na Vinagori. Kad je oltar dospio ovamo, nije poznato. Na oltarima su drveni barokni svijećnjaci, a postojale su donedavna i krasne drvene kanonske ploče. Djelomično je iz 17. st. I barokna propovjedaonica. Kamena škropionica ima motiv kriški.Od važnijeg inventara spomenimo i orgulje koje su 1938. godine za vrijeme župnika Mihaela Lackovića preseljena sa Vinagore u Sopot. Posljednjih godina orgulje nisu korištene i nisu više bile upotrebljive. 2001. godine orgulje su razmontirane i odnijete na restauraciju, a od početka 2004. ponovo su u funkciji.Od manjeg inventara kapela još ima rokoko drveni luster s gusto raspoređenim krakovima, zvonce s konzolom od kovana željeza, barokno posuđe (kalež, ciborij, lađicu s motivom ribe), rokoko kandilo plavu kazulu s bijelim cvijećem.
1949 crkva je renovirana i iznutra nanovo oslikana angažmanom vinagorskog župnika Augustina Holija. Za ovu kapelu veže se još jedna specifičnost: pjevanje za vrijeme mise. Naime, za razliku od drugih crkava u kojima pjevaju zborovi, u Sopotu se zadržao narodni način pjevanja starih pučkih pjesama onako kako su se nekad pjevale. Treba još reći da se takvo pjevanje može čuti još samo u nekoliko crkvi u Hrvatskoj.